Sređivanje dvorišta je dijaloška platforma Asocijacije Nezavisna kulturna scena Srbije (NKSS) o pitanjima koja sebi postavljaju njene članice i članovi, a koja mogu biti važna za delovanje organizacija i inicijativa civilnog društva u kulturi. Dijalozi su usmereni na preispitivanje i artikulaciju zajedničke pozicije u odnosu na javne politike, kao i na aktivnije delovanje šireg opsega. Izvesno, to je dugoročni cilj kojem se teži još od prvog okupljanja, krajem 2014. godine, mada je vremenom postalo jasno koliko je to složen i bezmalo generacijski zahtev, budući da pronalaženje zajedničke pozicije u ustrojstvu brutalne eksploatacije pretpostavlja preuzimanje sopstvenog dela odgovornosti za promenu. Stoga, za početak, Sređivanje dvorišta pretenduje da mapira nesklade, mehanizme i teškoće koji ugrožavaju rad akterâ nezavisne scene svakodnevno, na koje nailaze sporadično, ili ih, pak, donekle proizvode samostalno bez pune svesti o mogućim ishodima.

Tokom Sređivanja dvorišta  povezuju se prostori, grupe, institucije i pojedinci aktivni u polju umetnosti i kulture. Dijalozi su prostor refleksije i autorefleksije, a ne zagovaranja. Samu temu može ponuditi, pokrenuti i istražiti svako. Metod ostaje odgovornost trasera, kao i dinamika ishoda, manje predvidljiva od postavljenih pitanja. Forma okupljanja menja se u zavisnosti od tematskih i funkcionalnih zahteva: može biti diskusionog, tribinskog, performativnog, izlagačkog ili oglednog tipa; može biti otvorena ili zatvorena – po izboru samog inicijatora. Ipak, susreti su najčešće javni, i kada su usmereni na delovanje eksternih struktura, i kada se govori o delikatnim pitanjima ili unutrašnjim previranjima. Rizična je ta izloženost javnosti, dakako, i pretpostavlja spremnost da se modusi delovanja i komunikacije promene, da se obustave netransparentni “šibicarski” mehanizmi koji osnažuju temelje jednog ustrojstva. Otvorenost dijaloga važna je ne samo zbog upoznavanja šire zajednice sa temama relevantnim za razvoj kulture, već i zbog modelovanja zajednice koje ujedno postaje proces samoartikulacije.

Eksplicitnost svih koji učestvuju, kako pri postavljanju pitanja, tako i pri njihovom tumačenju, uslov su pomaka. Čak i u slučaju mogućih konfrontacija, prostor ostaje otvoren za razmenu, za prepoznavanje razlika iz kojih se izoštrava političko. Manifestovanje tih razlika ne isključuje tačke dodira i ukrštanja, već obezbeđuje da one, kada se jednom pojave, budu utemeljene u realnosti – suštinske i autohtone, da postanu stožer javnog delovanja sa osloncem ništa manje no u zajedništvu.

Ne, nije čišćenje. Čistiti dvorište znači izbaciti iz njega sve što je nepoželjno, ukloniti đubre, ili trulež, ili višak koji može smetati ili saplitati. Kod sređivanja, ništa ne mora da se izbaci, može samo da se pronađe, prepozna, eventualno premesti, tako da sklop dobije smisao. Dok je čišćenje verna analogija totalitarnih praksi ukidanja neistomišljenika, kod sređivanja je drugost pretpostavka u konstituisanju nove strukture. Stoga se i dijalektika zamenjuje dijalogom: konvergencija je moguća ali ne i nužna. Jedino nužno jeste srediti svoje dvorište, ako ne pre no što se zađe u tuđa, onda bar sa dovoljno odgovornosti da taj proces prati potrebe za promenama, ostajući ujedno i njihov uslov.

Pretpostavka da je kritički dijalog uvek razvojnog karaktera nije nova. Od Freire, Bahtina, Brehta i drugih spoilsportova dvadesetog veka ostale su metode i tehnike. Iz svakodnevice iskaču pitanja, u sve većem broju i sve učestalije. Sadržaji se produbljuju, krug učesnikâ se proširuje, napravljen je i Karavan, te je Sređivanje dvorišta uz podršku Umetnobila konačno izašlo iz Beograda i krenulo u pohod po unutrašnjosti Srbije, praveći plenume po gradskim trgovima. Informisanje, razmena mišljenja i zajednička proizvodnja znanja samo su neki od ishoda dijaloga izvedenih u periodu od 2014. do 2018, uz podršku TRAG fondacije i Rekonstrukcije Ženski fond. 

Recepata nema. Nova pitanja se tek očekuju.